Vrlo je važno da se pčelari druže, a Pčelarsko društvo Kotor gaji lijepe tradicionalne odnose među svojim članovima, kao jedna porodica. Na taj način oni se zbližavaju, jer oni uvijek treba da pomažu jedni drugima, da budu kompaktni u svim pitanjima u smislu pomoći, savjeta, smatra Ljubo Pejović, 80-godišnji pčelar iz Kotora, ističući svoj životni moto: „Čovjek se rađa da pomogne drugom”. Članovi tog društva iz Kotora okupili su se ovog vikenda u zajedničkom izletu do Podgorice, gdje su sa svojim predsjednikom Boškom Jovanovićem posjetili izlagače na sajmu Dani meda, što je bila prilika da nabave opremu i razmijene iskustva na ručku u restoranu Kristal. Pozvali su i novinarku „Dana”, sa kojom su podijelili svoja razmišljanja u vezi sa ovom djelatnošću. Pčelari vole da se druže i toj priči nema kraja, zato su prije tri godine na predlog Steva Dakovića prvi put zajedno krenuli na Dane meda, objasnio je Mihajlo Miro Kovačević, predsjednik društva. On je do skoro uzgajao pčele u Bokokotorskom zalivu – na Dražinom vrtu i u Risnu, ali se preselio u Podgoricu, gdje je proširio svoj pčelinjak. Smatra da pčela treba da mijenja okruženje, kako bi kvalitet meda bio bolji, te ih seli u Bjelopavliće, Lješansku nahiju i Kuče (Kučka korita i Kakaricka gora). Drži se izreke: „Na osovini (točkovima) med rodi”, koja je aktuelna posebno poslednjih godina, koje su medonosno bile loše, zbog čega pčelar ne može na jednom mjestu dobro da izvrca med. Njegov moto je: „Prilagodi se pčelama, a ne da se one prilagođavaju tebi”.
– Ove sezone selio sam pčele tri puta i iz 90 košnica izvrcao oko 300 kila meda. U Bjelopavlićima bagrem traje do početka maja, a onda od 10 do 15. maja selim pčele na pelim i draču u Lješansku nahiju, zatim idem u planinu na 1.400 metara, gdje provodimo ljeto, pa se spustimo nešto niže na vrijesak, do zimovnika u Bjelopavlićima. Kad god me pitaju da li sam zadovoljan prinosom, ja se samo upitam da li sam zadovoljan sobom. Imate situaciju kada je zamedilo, a ja nisam uradio sve što je trebalo i tada sam nezadovoljan sobom, a u situaciji kada nije ništa valjalo, ali sam ja uradio sve što je trebalo – tada sam zadovoljan sobom. Sada su okolnosti bile loše, a ja sam selio tri puta i izvukao sam nešto meda i u odnosu na uloženi rad nije bilo loše – kaže Kovačević, koji je inače košarkaški trener pionirki „Budućnosti“.
– Svaki je pčelar na svoj način poseban i možeš ga poznati među ljudima, razlikuje se od ostalih po dobroti. Svi pčelari se manje-više dobro slažu, vazda nađu neki zajednički jezik. Druženja su uvijek produktivna jer se čuje, vidi i nauči nešto novo, zanimljivo – kaže pčelar Nikola Odalović, koji jedan dio uljanika uzgaja u rodnim Krivošijama, selo Poljice na 450 m.n.v., a drugi u Risnu. Zadovoljan je prinosom, s obzirom na to kako je bilo u okolnim društvima. Kaže da je u pčelinjaku od oko 150 košnica prosječno „ubrao” 12 kilograma po košnici. Kvalitetom krivošijskog meda, u kome dominira pelim-žalfija, Odalović je postao poznat među potrošačima, koji kod njega kupuju na kućnu adresu. U svojoj radionici pravi podnjače, poklopce, proizvodi rojeve, matice...Pčelarenjem se bavi uz stalni posao, ali najveće prihode ima od uzgoja pčela, pri čemu mu pomažu brat, supruga i djeca. Njegov prijatelj Milorad Dragutinović iz Orahovca, koji „ima više od 30, a manje od 45 košnica”, smatra da su bolesti pčela (kao što je varoa) koje su se prije 15 godina pojavile, najteža prepreka u razvoju pčelarstva.
– Prošle zime sam imao gubitaka. Ne znam šta se desilo, jednostavno pčele nestanu, ne nađem ih ni mrtve u košnici, to je bilo diskutabilno da niko ne zna da nam objasni. Konsultovao sam se sa kolegama i uvidio da se to i njima dešavalo. Slušam mišljenja starijih pčelara, nabavio sam čak i knjigu iz 1927. godine, ali sada su druga vremena i treba da prihvatamo inovacije u tehnologiji uzgoja pčela. Na internetu često posjećujem sajt na kome kolege iz Hrvatske iznose svoje probleme i nude moguća rješenja – kaže Dragutinović i dodaje da pčelarima nedostaju stručna podrška i monitiring, te se najviše snalaze čitajući stručne knjige, na internetu ili razmjenom iskustava. Nije zadovoljan ovogodišnjim prinosom.
– Ove godine prinos meda varira. Iz dvije košnice koje se nalaze u jednoj uvali blizu magistralnog puta u Orahovcu izvukao sam 39 kilograma meda, s tim što sam ostavio za prezimljavanje po osam okvira (nekih 15-16 kila meda po košnici), međutim, u košnicama na samo 150 metara dalje, stanje je sasvim drugačije – 60 posto manje nego prošlo godine – kaže Dragutinović.
Kotorski pčelari tradicionalno su izdvojili po kilogram meda i namijenili ga u humanitarne svrhe, kao poklon djeci bez roditeljskog staranja.
M.D.Popović
Oprema i alat na jednom mjestu
Pčelari su najviše bili zinteresovani za košnice koje u svojoj radioni proizvode Vuk Šestović iz Stožera (Bijelo Polje) i druge zanatlije, za pčelinju prihranu, šešire, kao i za centrifuge, stolove za otklapanje, topionice saća, kante za med, dimilice, pčelarske noževe i rukavice firme Radomed zanatlije Milovana Radovića iz Leskovca, koji je već 21 godinu prisutan na crnogorskom tržištu.
– Mi u Crnoj Gori nemamo proizvođača opreme, većinom dolaze sa strane, do skoro nismo imali gdje ni da preradimo vosak, da nabavimo izvjesne djelove... Zadovoljni smo što uz pomoć Ministarstva poljoprivrede imamo Kuću meda i sajmove kao što je ovaj u Podgorici, gdje možemo da se okupimo i nađemo opremu – kaže Ljubo Pejović.
Pčelinji let za relaksaciju
Pčele zahtijevaju stalnu prisutniost, da ih obilaziš, gledaš. Inače obavljam molersko-farbarske radove i kad dođem kući, ako je sunčan dan, sjednem u pčelinjak i pola sata provedem posmatrajući pčele, uživam u tome. Kad sam najviše nervozan, to me nekako relaksira i smiruje, kaže Dragutinović. Slično iskustvo dijeli i njegov kolega Nikola Odalović.
– Za mene je ovaj posao duševni odmor, nije baš lak, ali ima dana kada odem i sjednem među košnice i ništa ne radim, samo ih posmatram i uživam – kaže Odalović.